|
Hvala što nas volite! |
 |
| Priče, dojmovi, komentari nižu se ovih dana na mailovima i sms porukama igrača Mladosti, trenera i doktora. Čestitke stižu jedna drugu, a naši dojmovi još se nisu ni slegli. Nakon bronce iz Beča i srebrne medalje iz Perugie sve kreće po starom; treninzi, teretana, utakmice. Ali to je taj sportski život na koji smo navikli, ''štimung'' rada da bi bili najbolji. Lijepo je biti makar nekoliko dana u središtu javnosti, osjetiti da još netko osim roditelja, prijatelja i djevojaka, tete Jadranke iz Termotiska, vozača Joze i Zdravka Mamića, misli na vas. |
A mi postojimo već godinama; tihi, samozatajni, ustrajni i odani sportu do boli. To znamo samo mi i naš trener; trener koji viče, ljuti se, a u stvari nas voli, štiti i cijeni. I mi njega. Ali nekih stvari ima što ne govore se svima, nešto što je naša tuga i beskrajna srdžba spram svih onih koji su svojim neradom i ne znanjem...Ali nećemo danas o tome. Tužne priče i okrutna realnost možda padnu u sjenu, možda se dogodi čudo. Isto onakvo kakvo smo mi priredili u ovoj sezoni!
Trinaestorica gnjevnih, otpisanih i ljutih, sa svojim jednako gnjevnim trenerom, doktorom i grupicom najvjernijih navijača, pokazala je svu veličinu sporta.
Govorili su nam da smo limitirani, nezreli, premladi, neiskusni... Oni su ostali doma, a mi smo ponosno kročili u Europu, odškrinuli vrata i sada slavimo. Ne zamjeramo nikome, a svima koji nas i dalje ne vole, koji ne shvaćaju da se pravi igrač ne rađa sam od sebe već stvara marljivim radom godinama, poručujemo - pst!
Igrači Mladosti za sve su se izborili sami, odrasli i stasali na trenerovim čuvenim sendvičima, na kotačima jednog autobusa koji preko reda prelazi granicu jer već i Slovenci znaju da idu Malevićevi dečki, veliki ljudi dječačkog lica i sportskog fanatizma iza kojih ostaje trag prolivenog znoja i suza radosnica.
I još nešto; mi jesmo kronično bez kune u džepu i zato možda jedini imamo pravo zborno otpjevati - nije u šoldima sve! No, show Zvijezde pjevaju već je odavno počeo i bez nas. Tako je i bolje. I za nas i za show.
Ipak, ne bismo bili tako sretni da nije bilo vas, naših vjernih navijača, ljudi koji su nas bodrili i kad smo gubili i kad smo strepili što i kako dalje, kada smo iz inata trenirali još jače, kada smo osluškivali što će teta Goga javiti iz bolnice, a što Kristina napisati u Sportskima, kakvu će nam to statistiku ''izbaciti'' neumorna Marina, da li će marljivi Luka na vrijeme sve staviti na našu web stranicu, što će Josipa doznati u Savezu, da li će Jaro konačno uštimati razglas, hoće li Ivica iskemijati kakve pare i pokrpati proračunski deficit nas igrača, da li će Miro okrenuti rundu pića u Roku, da li će baki stići penzija što je nekima slamka da prežive, i tako u nedogled. Uvijek napeto, uvijek neizvjesno jer izvjesno je bilo samo to da smo dobri i marljivi i da imamo ''najluđeg'' trenera, vjerne prijatelje i roditelje koji nas obožavaju, a bome i uzdržavaju.
Zato iskreno hvala svima koji su nas pratili, podržavali, voljeli; svima koji su prepoznali i cijenili naš rad, bili nam podrška u i izvan terena. Svi vi zaslužujete iskreno i gromoglasno HVALA! Hvala što postojite, što ste pljeskali, plakali, vikali, ljutili se, čudili, ali nas uvijek voljeli i cijenili. Znamo da ni vama nije bilo lako s nama, ali eto i to se navodno piše pod riječ ljubav.
Posebno hvala Sportskoj gimnaziji i velikim sportašima, a prije svih: Ivani Brkljačić, Igoru Omrčenu, Inoslavu Krniću, Darku Antunoviću, Toniju Kovačeviću, Darku Nojiću, Filipu Lončariću, Dudi Šimencu, Vjeki Kobeščaku, Vedranu Moroviću, Robertu Prosinečkom...
Hvala Gordani Malević i Jeleni Žukovski, koje su uvijek bile na strani nas igrača, štitile nas i hrabro branile kad to nije htio ni smio nitko, ali baš nitko. Što su sve odslušale zbog toga, znaju samo one. Neka tako i ostane, zbog mira u klubu i oko njega.
Neizmjerno hvala našim prekrasnim djevojkama: Katarini, Marini, Kristini, Martini i ostalim mladostašicama koje su s puno strpljenja i ljubavi pisale transparente podrške.
Ne smijemo zaboraviti naše marljive i klubu privržene novinarke Kristinu i Andreu, šarmantne djevojke s blokićem ili laptopom. Posebno hvala Kristini koja se veselila, plakala i pisala s puno emocija, prenoseći čitateljima dirljivu iskrenu priču koju je sama doživjela vjerno nas prateći tijekom ove sportske sezone.
Iskreno hvala svim našim velikim prijateljima koje ne možemo poimence staviti jer bi spisak bio velik do Perugie!
A onima koji ne vole čitati, koji su više za tehniku stripa i sličica koje govore više od riječi, nudimo mali album sjećanja. Za sve ostalo tu je ..... A ne, nažalost još nemamo sponzora.
H V A L A
Mali album sjećanja
|
| 31. 3. 2010. |
|
|
|
|
